Kakav treba biti odnos prema Kur’anu?

Sve na ovome svijetu teži svojoj potpunosti, svom savršenstvu i sve se, od samog svog početka, kreće u tome pravcu. Tako je čak i sa izdanjima Božije objave: i ona se, od samog svog početka, kretala u pravcu svoje potpunosti, svog savršenog oblika. Taj oblik dostigla je u Kur’anu i zato je Allah čuvanje Kur’ana preuzeo na sebe, budući da nije predviđeno da njega zamijeni neka druga objava, koja bi bila potpunija od njega. Predviđeno je da Kur’an traje do Smaka svijeta, da vjera islam ostane biti aktuelnom sve dok postoji ljudska vrsta, jer i islam predstavlja potpunost vjere, njeno najsavršenije izdanje, koje nije moguće prevazići nečim drugim. Tako je i sa svakim pojedinim propisom koji je donesen u tom izdanju – i on predstavlja najbolje rješenje u tom pitanju.

Ramazanski post je najpotpunija forma posta i po svojim propisima i po duljini vremenskog trajanja; namaz je najsavršeniji oblik molitve čovjekove i predstavlja najdostojanstveniji način stajanja pred Gospodarem uzvišenim. U nekim predajama stoji da je Poslanik, a.s., pri svom uznesenju na Nebu, poznatom kao mi’radž, vidio meleke sa po dva, tri i četiri krila, pa je i forma namaza određena prema tome: poznato je da se muslimanska molitva, namaz, sastoji od po dva, tri i četiri rekata!, što znači da oni i po svojoj formi nalikuju bićima iz višeg svijeta. Poslanik je, također, vidio meleke koji stoje na kijamu, koji rukū’ čine i koji su na sedždi; koji su, dakle, u pozicijama u kojima se nalaze i muslimani dok svoju molitvu obavljaju. Tako je i zekatu, kao obaveznom materijalnom izdvajanju sredstava data najpotpunija forma i određen najsavršeniji procenat – to je 2,5% od viška imovine, tj. četrdeseti dio, što je i u ekonomskom smislu najbolji procenat itd. Isti je slučaj i sa svakim drugim propisom, sa svakom naredbom i zabranom.

Kur’an je sam po sebi čudo i on izmiče ljudskim mogućnostima, ali dokle god ljudi dopru u poniranju u njega, dotle će ostati zadivljeni njegovim sadržajima i biti fascinirani njegovim savršenstvom. Kur’an je u ovaj svijet uveden sa strane, on nije ponikao na zemaljskom tlu. Ali, s obzirom da se našao ovdje, na Zemlji, nužno je morao poprimiti neke karakteristike ovoga svijeta, kako bi mogao obitavati u njemu, kako mu se sadržina ne bi razlila.

Budući da se našao u svijetu konačnosti i sam je morao poprimiti konačan oblik, zadobiti ograničenu formu. Formu Kur’ana čini 77.934 riječi i mnogo više slova. To je njegova ograničena forma, odjeća u koju je odjenut ulazeći u ovaj svijet. Ali, čak i ta njegova ograničenost je savršena, i ona otkriva apsolutnu istinu u svakom svom izrazu. Jezik koji Bog, kao apsolutna istina, uzme u upotrebu neminovno mora izražavati samo istinu.

Kako god se obični štap, kojeg je nosio poslanik Musa, a.s., i koji je u njegovoj ruci bio obično drvo (1), kad ga je Bog uzeo u upotrebu pretvorio u zmiju koja je stala gutati sve one obmane koje su čarobnjaci bili smislili; i kako god iz zemnog tla, kojega ljudi koriste da naprave ciglu, vaznu ili nešto drugo tome slično, kada ga Bog uzme u upotrebu, nastane čovjek, tako se isto dešava i sa jezikom. Ljudi upotrebljavaju određene riječi, vezuju ih jedne za druge i od njih prave rečenice kojima izražavaju određene smislove, ali kada taj isti jezik, i te iste riječi koje ljudi upotrebljavaju svakodnevno, Bog uzme u upotrebu, onda se dešava nešto sasvim drugo. Taj jezik, i te riječi, tada izražavaju punu istinu, i po svojoj suštini, i po svojoj formi. To se desilo sa arapskim jezikom, na kojem je objavljen Kur’an. To bi se desilo i sa bosanskim, i sa svakim drugim jezikom, kojim bi progovorio Uzvišeni Bog.

Kur’an, dakle, i svojim formalnim oblikom, izražava punu istinu. Evo nekoliko primjera:

Kako je Kur’an aktuelan u svakom trenutku, tokom čitave godine dana, i kako se godina sastoji od dvanaest mjeseci sve od kako je Allah stvorio nebesa i Zemlju, to će Kur’an, u ukupnosti svoga sadržaja, dakle na različitim mjestima unutar svojih sura, riječ mjesec (šehr) upotrijebiti tačno dvanaest puta!

Kako se godina, i njenih dvanaest mjeseci, sastoji od 345 punih dana od 24 sata, koji se u arapskom jeziku nazivaju jevm, tj. dan od 24 sata, to će se i ta riječ, u ukupnom kur’anskom sadržaju, na različitim mjestima, upotrijebiti tačno toliko puta – 345!

Kako je Kur’an uveden u zemaljski ambijent, na planetu Zemlju, čiju površinu sačinjava 71 procenat vode i 29 procenata kopna, to će Kur’an riječ kopno (berr) upotrijebiti dvanaest puta i jedanput riječ jabis, u smislu kopna, što je ukupno 13 puta, dok će riječ bahr, što znači more, upotrijebiti 32 puta. Zbir tog dvoga je 45, i odnos između njega i jednog i drugog u promil odgovara odnosu kopna i mora na zemljinoj površini, tj. 29 naspram 71!

Riječ rek’at, kao jedna cjelina u namazu – znamo da se namaz sastoji od dva, tri ili četiri rek’ata – u ukupnosti kur’anskog teksta je, u glagolskom obliku, kojim se podrazumijeva radnja, upotrijebljena 17 puta – tačno onoliko koliko ima rek’ata u pet dnevnih namaza, koje je Bog propisao, tj. u farz-namazima. Kako pak za svaki rek’at slijede dvije sedžde, to je glagol sedžede, što znači: učiniti sedždu, sa različitim vremenskim odrednicama, upotrijebljen dvostruko više puta – 34 puta!

Prema predaji, Isa, a.s., vjerovjesništvo je dobio na početku tridesete godine svoga života, a ukupno je na ovome svijetu proveo trideset i tri godine. Tu činjenicu na osoben način potvrđuje i Kur’an, premda on u principu, ne govori o životnim dobima osoba koje spominje. Kur’an ga, naime, spominje na tri načina: po nadimku Mesih, po imenu Isa i po nadimku Ibn Merjem. Na ovaj ili onaj način spominje ga u trinaest sura: El-Bekare, Alu Imran, En-Nisa’, El-Maida, El-En’am, Et-Tevba, Merjem, El-Mu’minun, El-Ahzab, Eš-Šura, Ez-Zuhruf, El-Hadid i Es-Saff – u ukupnom broju od trideset i tri puta!

Riječi kojima se izražava suprotnost po pravilu su upotrijebljene jednak broj puta: ovaj i onaj svijet, Dunja i Ahiret, upotrijebljeni su jednak broj puta: 115 puta; riječ redžul, što znači muškarac, upotrijebljena je 24 puta, upravo onoliko koliko i riječ imree, što znači žena; riječ hajat je upotrijebljena 144 puta, baš koliko je puta upotrijebljena i riječ mevt, što znači smrt; riječ el-melaikeh, meleki, upotrijebljena je 68 puta, koliko i riječ đavo, odnosno šejtan; itd.(2)

Šta iz svega ovoga možemo zaključiti?

Ako Kur’an čak i svojom formom izražava pravi poredak, uravnoteženost, pravo stanje stvari u svijetu u kojem živimo – što se, kako smo vidjeli, može zapaziti i golim okom, jer su ovi podaci provjerljivi svakome ko poznaje kur’ansko pismo – mora da znači da on i svojim sadržajem izražava punu istinu! To znači: kada Kur’an nešto naređuje, da čovjek treba tu naredbu i izvršiti, da je ona potpuno na mjestu i da je izrečena sasvim opravdano, da će njeno neizvršavanje za sobom povući štetu; kada nešto zabranjuje, da se čovjek treba toga kloniti, uprotivnom će se suočiti sa nekom vrstom prokletstva i svoj život učiniti tjeskobnim i teškim. Onako kako stvar stoji sa lijekom. Naime, bolesnik treba uzimati lijek koji mu je propisala stručna osoba, ljekar, makar i ne znao sve sastojke od kojih je taj lijek napravljen, sve njegove komponente i djejstva. Ono što je u tome važno jeste pozitivan učinak lijeka, te posljedice po zdravlje u slučaju njegove pogrešne primjene, ili pak odbijanja njegova uzimanja.

Kako god kur’anska forma otkriva vidljivu stvarnost onakvu kakva jeste, isto tako i kur’anski propisi izražavaju suštinu stvari, u smislu njihove korisnosti ili štetnosti po čovjeka. U Kur’anu nema niti jednog propisa koji je izrečen kao kazna za čovjeka. U svim njegovim dijelovima nalazi se samo milost. Ono što Kur’an naređuje sigurno je najbolje za čovjeka, pridonosi ljepoti i sreći njegovoga života, a ono što zabranjuje sigurno je štetno po njega i pridonosi unesrećenju, patnji i tegobnosti njegovoga života. Pa zar i ta istina nije vidljiva golim okom, zar je ne vidimo svuda oko sebe u svijetu i u vremenu u kojima živimo, u kojem je čovječanstvo u velikoj mjeri odstupilo od kur’anskih koncepcija za život?!

Prema tome, primjena kur’anskih naputaka u životu, individualnom i društvenom, predstavlja i najbolji način uređenja čovjekovog života, sa punom garancijom ispravnosti. Ništa bolje nije moguće izumjeti od kur’anskog koncepta života, ništa istinitije, ništa što bi bilo korisnije za čovjeka i njegovo društvo. Sve drugo će se, prije ili kasnije, neminovno pokazati kao iluzija, a slijeđenje iluzija čovjeka vodi u pogibelj i njegov život čini teškim, tegobnim i gorkim, makar mu se one u prvi mah i činile lijepim.

“Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu, i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika…” (El-Isra’, 9)

Musliman, dakle, treba imati takav odnos prema Kur’anu i svakodnevno biti u doticaju sa njim, iščitavati njegove sadržaje i svoj duh napajati sa toga izvora. Učenjaci smatraju da čovjek uvijek mora biti u “hatmi”, tj. uvijek se mora nalaziti u jednom krugu čitanja cijeloga Kur’ana, tokom čitavog svog života. Prema većini njih, svaki bi musliman Kur’an trebao pročitati najmanje jednom mjesečno.(3) Nije obavezno učiti ga na arapskom jeziku – premda je to bolje, s obzirom da mu je to izvorni oblik, da je takav spušten odozgo i da, takav, posjeduje neke osobenosti koje se neminovno gube u prijevodu – sasvim se legitimno može, i treba, čitati i na svom maternjem jeziku. Naime, Kur’an je u prvom planu poruka ljudima i oni treba da se upoznaju s njegovom porukom i da svoj život urede prema sadržaju te poruke. Oni se sa tom porukom, svakako, mogu upoznati i na svome jeziku. Svi drugi elementi Kur’ana manje su važni u odnosu na tu osnovnu svrhu zbog koje je Kur’an i objavljen, i njima će se baviti samo stručnjaci.

Mustafa Prljača

1 V. kazivanje o tome u suri Tā-Hā, ajeti 17-21. “Ovo je moj štap” – odgovori on – “kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe!” “Baci ga, o Musa!” – reče On. I on ga baci, kad on – zmija koja mili!”

2 Iscrpan prikaz ove činjenice vidjeti u: Adnan Rifai, “El-Mu’džiza – nazarijja kur’anijja fi-l-i’džazi-l-Kur’ani”, Mektebetu-l-esed, Damask 2000. god.

3 Shodno hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn ‘Amr, a kojega bilježi Buhari u poglavlju “Odlike Kur’ana” (hadis br. 1824 u El-Kalemovom izdanju sažetka te zbirke).

Copyright © 2020. Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj - Džemat Wiesbaden