Riječ musībe (nesreća) u Kur’anu

Neizostavni dio života na ovome svijetu jesu, između ostalog, i nevolje ili nesreće koje pogađaju ljude u njihovim životima, pojedinačno ili kolektivno. Na pojedinačnom nivou postoje životne nevolje koje su izvan ljudske kontrole, naprimjer, smrt voljenih i bližnjih osoba, ali i one nevolje koje nastaju kao posljedica određenog načina života, ponašanja, moralnog djelovanja, odnosa prema drugima i sl. Navedeni faktori ubrzavaju nevolje ili životne tegobe, kao što npr. nepravilna ishrana ili nezdrav način života dovode do raznih vrsta tegoba, tj. oboljenja. Isto tako, nepoštivanje, nepridržavanje, neuvažavanje ili omalovažavanje, kantovski rečeno, “moralnih zakona u nama” donosi, također, brojne tegobe, nevolje ili nesreće, ne samo pojedincima nego i čitavim zajednicama ili narodima.

Jednostavno rečeno, nevolje ili nesreće su tu oko nas. One su iskonska pratilja ljudskoga života, niko ih nije pošteđen. Ali, u ovom kontekstu, i kontekstu još uvijek prisutnog koronavirusa, nameće nam se neizbježno pitanje: Kako se odnositi prema nesrećama ili nevoljama kao sastavnim dijelovima naših života?. To jest: Kako se ponašati kad nas one pogode i kako ih razumjeti?! Da li, možda, očajavati, ili ih, pak, podnositi dostojanstveno i prepoznati ih kao iskušenja koja vode ka višem životnom smislu? Također je važno prepoznati i uočiti uzroke koji dovode do nevolja.

Riječ musībeh (nesreća, nezgoda) u Kur’anu se spominje sedamdeset pet puta. Interesantno je i znakovito da se isti broj puta spominje i riječ šukr, što znači “zahvalnost”. Ponavljanje riječi

musībeh u kur’anskome tekstu govori o važnosti ovoga pojma i, posebno, njegovog ispravnog razumijevanja u životu muslimana. Potrebno je istaknuti da ovaj pojam uvijek nosi negativnu značenjsku konotaciju, tj. njime se označava sve ono što šteti čovjeku ili, drugim riječima, svako zlo koje ga pogodi. Pojam musībeh, posredstvom Kur’ana, ušao je i u naš bosanski jezik (izgovarajući se kao musibet u jednini, a musibeti u množini), te se koristi i razumijeva u spomenutom značenju.

Vrste musibeta

Prema kur’anskome tekstu, postoje tri vrste musibeta.

Prva vrstu čine opći musibeti koji pogađaju ljude i Zemlju, kao što su katastrofe koje pogađaju narode i unište usjeve i potomstvo. Ovi opći musibeti dolaze samo kao kazna ljudima. Mnogo je primjera u Kur’anu za ovu vrstu musibeta. Naprimjer:

– potop ( tūfān) Nuhovog, a.s., naroda:

I Mi smo poslali Nuha narodu njegovome i on je proveo među njima hiljadu godina, manje pedeset ljeta, pa ih je potom zadesio potop (el-‘Ankebut, 14); – kažnjavanje Lutovog, a.s., naroda “kamenjem od pečene gline”: I pošto dođe naredba Naša, Mi učinismo da u naseljima ono što je bilo gore – bude dolje, i na njih sručismo kamenje od gline pečene, naslagano, obilježeno od Gospodara tvoga (Hud, 82–83);

– “siloviti vjetar” koji je pogodio narod Ad: A Ad je uništen vjetrom ledenim, silovitim, kome je On vlast nad njima prepustio sedam noći i osam dana uzastopnih pa si vidio ljude u njima povaljane kao debla datulina šuplja. I vidiš li da je iko od njih ostao? (el-Hakka, 6–8) Druga vrsta musibeta jesu musibeti

koji pogađaju većinu ljudi, ali ne i prirodni ambijent u kojim oni žive. Najupečatljiviji primjer ove vrste musibeta jeste ono što se desilo Šuajbovom, a.s., narodu onda kada je odbio da slijedi Pravi put: I kada dođe odredba Naša, Mi smo spasili Šuajba i vjernike s njim, iz milosti Naše, a pogodio je silnike užasan glas i oni su osvanuli u svojim kućama nepomični, kao da u njima nisu ni postojali. Daleko bio Medjen kao što je daleko i Semud! (Hud, 94–95)

I treća vrsta musibeta su oni musbeti

koji pogađaju pojedince, a ne sve ljude. Uzroci ove vrste musibeta razlikuju se shodno osobama koje musibet pogodi. Ako je riječ o nevjerniku, onda je njegov musibet vid kazne i odmazde, na primjer u slučaju Karuna: Pa smo utjerali njega i kuću njegovu u zemlju i on nije imao nikakvu skupinu koja bi ga branila od Allaha niti je sām sebi mogao pomoći! (el-Kasas, 81), ili u slučaju Sāmirija koji je narod Benu Israil nagovorio/zaveo na obožavanje teleta: Reče: “E, onda idi! Čitavog svog života ćeš govoriti: ‘Neka me niko ne dotiče!’ A čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovog tvog ‘boga’ koga si stalno obožavao, mi ćemo ga sigurno spaliti i po moru mu prah rasuti” (Ta Ha, 97).

(Preporod, 15. juni 2020. / Autor: Almir Fatić)