Vjerska analiza porodice u naše je doba neophodno potrebna. Vjersku organizaciju zanima porodica, jer je ona njezina prastanica, džemat u malom, mali džemat. U porodici se ne može vjera samo tradicionalno nasljeđivati i dalje darivati; treba je još više životom svjedočiti, i to osmišljenim islamskim životom. I društvena uloga porodice zahtijeva također da se jasno odredi njezino mjesto, jer je porodica temelj i društvenoga života. U njoj se stječu i razvijaju stajališta i odnosa koji će se poslije pokazati u životu. Ko­načno i današnji tempo rada, koji se u koječemu odražava na porodicaski život, zahtijeva da iz ljubavi prema islamskim načelima svjesno i savjesno pristupamo porodici, osvjetljujući njezin položaj u današnjem svijetu.

Samo islam i po Sunnetu prihvaćeno shvaćanje ljudske osobe može omogućiti temeljniju raspravu koja je danas vrlo potrebna, osobito u onim sferama porodičnog života, kad je u pitanju život porodice.

Mnogo je na bosanskome jeziku napisano o braku, ali ne i o islamskoj organizaciji porodice. Sa porodicom se ostvaruje veće zajedništvo, o naravi međusobnih odnosa njezinih članova, kao i mnogim različitim ulogama, kao što su odgoj, tradicija, egzistencijalne prilike, zvanje itd. O ovoj se problematici češće govori s teološkog stanovništva u njezinim pojedinačnim stavcima. Ovdje nedostaje jedan metodski, svjesniji i konsekventniji teološki temelj islamskog shvaćanja porodice.

O biti islamskog shvaćanja porodice

Da bi se ostvarila što bolja porodična harmonija, potrebno je razmotriti slijedeće vjerske aspekte:

1. Dostojanstvo ljudske osobe

Po islamskom tradicionalnom shvaćanju svi su ljudi stvoreni od Boga i svi su pozvani da budu vječno sretna. Upravo se na tom temelji dostojanstvo svake ljudske osobe, kao i principijelna jednakost među svima. Svaki je ljudski život po sebi vrijedan i osmišljen, ukoliko, usprkos izvanjskim nedaćama, može naći put do Boga. Jednakost svih ljudi pro­izlazi u prvom redu iz razloga, što su svi ljudi, bez razlike, pozvani k
vječnoj sreći. Iz toga se može neposredno izvući zaključak potpune jednakosti izvanjskih životnih čina, čemu je također dan jedan izvanjski impuls različitosti ljudskih djelovanja.

2. Shvaćanje ljubavi

Pojam ljubavi se može različito shvatiti, što zahtijeva pobliže tumačenje. On se mora promatrati u korelaciji odnosa između dvije osobe. Koliko međusobno povjerenje zahtijeva ljubavi da ne dođe do raskida bračnog zajedništva? Koliko je za nekoga važna njegova osoba u odnosu na bračnoga druga, i kako se tolerira osobno dobro tog druga?

Tačan pojam ljubavi ne može se á priori konstruirati, nego postoje historijska iskustva i njihovo tumačenje, na čemu počiva bitna izgradnja o vrednotama i idealnom poimanju ljubavi. Islamski shvaćena ljubav ima svoju konačnu definiciju u Kur’anu:

… Moj Gospodar je zaista Milostivan i ljubav dariva. (Hud, 90)

Ljubav u ime Allaha, bez obzira o kome ili čemu se radi, prvotno je otvorena za druge. Posebno prema svojima bližnjima, prema onima koji traže pomoć, koji su u nuždi i koji traže našu podršku i ljubav. Ovako shvaćena ljubav nije u suprotnosti s ljudskom naravi i razumom, ali se također ovako shvaćena ljubav ne može pri­silno izvoditi iz samih razumskih konstatacija.

3. Shvaćanje patnje i opraštanja

Zajednički ljudski život donosi uvijek sa sobom također i tegobe. Oso­bito trpe međusobni ljudski odnosi kroz zatajenje i grijeh jednih prema drugima. Musliman kao stvorenje zna za svoju konačnost, isto tako za svoju griješnost, i osjeća potrebu da mu se oprosti. Uza sva nastojanja da umanji neizbježnu patnju, kako to nalaže princip ljubavi, zna se vjernik žrtvovati, sebe samoga zanijekati, svoj propust priznati i slijediti dobro, potom. Isto tako zna da on mora oprostiti i da se tek tada smije nadati da će i njemu biti oprošteno. Divan primjer tih odnosa bratskih donosi Kur’an u slučaju Jusufa, s.a., i njegove braće koji su se ogriješili prema njemu:

“Tako nam Allaha”, braća rekoše, “Allah je nad nama odlikovao tebe, a mi smo, zaista, samo činili greške!” “Danas vas neću koriti uopće – vama će Allah oprostiti, jer On Najmilostivniji je.” ( Jusuf, 91-92)

Iz ovih i sličnih temeljnih istina objave daju se principi odnosa ali se ne može donijeti kon­kretni model kako bi danas trebala živjeti jedna porodica. Ali ove objav­ljene istine djeluju kao regulativne ideje, koje moraju utjecati kod organiziranja porodičnog života i koje bi trebale postati kriterij za ujedinjenje određenih porodičnih formi, služeći životnoj formaciji i do­stojanstvu vjernika.

Odnos između muža i žene

U današnjem svijetu postoje ideološka mišljenja koja odnos muža i žene shvaćaju kao “borbeni tabor”, gdje se ide više za izjednačavanjem u svakidašnjem izvanjskom djelovanju. Misli se da je neophodno potrebno za emancipaciju žene, da kućni posao i porodicaska briga oko djece budu ravnomjerno raspodijeljeni na supruga i suprugu. Isto tako ne bi smjela biti nikakva razlika između supruga i supruge s obzirom na statusna prava jer svi stječu i razvijaju kuću pa im po logici stvari svima i pripada sve.

Tako shvaćeno bračno zajedništvo, tj. sve češća borba za izjednačivanjem, ne bi nikako odgovaralo islamskome poimanju braka. Islamski gledano, djeluje uvjerljivo izvanjsko nastojanje, da se jedan bračni drug prilagodi drugom tamo gdje se ne daje veće značenje njihovim prirodnim razli­kama, što osobito dolazi do izražaja u zajedničkom bračnom životu i odgoju djece. Ne bi se smjelo nikada cijeniti jednoga čovjeka po onome što on ima i koliko financija prima.

Kao u svim drugim zanimanjima čovjeka, tako i u radu u porodici i kući, osobito u odgajanju djece, mora postojati recipročna raspodjela i treba imati uvijek u vidu specijalnost različitih mogućnosti dotičnog bračnog druga. Jedinstvo u jednom osmišljenom značenju različitih funkcija moralo bi biti općenito olakšano društvenim značenjem shvaćanja raz­ličitih uloga. Suprug i supruga se ne bi smjeli u niukojem slučaju shvatiti kao konkurenti u raspodjeli vlasti, novca i rada u porodica, nego bi se tre­bali gledati kako jedno drugome najbolje mogu ugoditi, prema svojim prirodnim i iskustvom stečenim sposobnostima, da bi tako mogli ostva­riti porodičnu harmoniju i jedinstvo na što su pozvani po samoj naravi braka. Također je vrlo važno da se pojedine uloge u porodici sa zahval­nošću tolerišu. Odgajanje djece i harmonična koordinacija porodičnih obveza od velikog su značenja i to se ne bi smjelo nikada omalovaža­vati. Naravno da će jedan ovakav porodični model samo onda moća funkcionirati i neće voditi istkorištavnju jednoga od drugoga, ako su zaista suprug i supruga povezani iskrenom ljubavlju i ako je povjerenje jed­noga prema drugome baza svih njihovih svakidašnjih susreta.

U današnje vrijeme je poseban problem zaposlenost žene u njezinu pozivu izvan porodičnog boravišta. Ta je zaposlenost kadkada nužna radi školovanja djece i radi materijalnih potreba u porodici, što ženi može donijeta osobno zadovoljstvo i priznanje, i što može također pozitivno djelovati i na sam odgoj djece. Osim toga žena treba imati dostojnu životnu osnovicu, što često nije samo dovoljno u modernoj porodičnoj sredini. I takvi zahtjevi traže i opravdavaju određenu mjeru u angaži­ranosti izučenog zvanja.

Ali problem leži u mogućoj konkurenciji oko odgoja djece. U svakom slučaju treba posvetiti veliku pažnju logičnim zahtje­vima djece, kojima je majka neophodno potrebna u njihovom razvoju. Ako socijalni odnosi toliko angažiraju majku u njezinu zanimanju izvan kuće, zbog čega bi odgoj djece morao trpjeti, tada su država i društvo moralno dužni poduzeti stanovite promjene da bi taj socijalni odnos mogao dobiti drugačiji status. Mora biti cilj da odgoj djece bude omo­gućen socijalnim uvjetima.

Odnos između roditelja i djece

Temeljni zadatak roditelja je da upute svoju djecu u islam i da ih iza sebe ostave kao dobre muslimane. Značaj te roditeljske misije vidi se u časnom kur’anskome ajetu:

I onima koji su vjerovali i koje su potomci u vjeri slijedili – njima ćemo potomstvo njihovo priključiti i za djelo njihovo nećemo ništa zakinuti: svaki čovjek je zalog za ono što zaradi. (Et-Tur, 21)

Kur’ansko određenje dostojanstva ljudskog života, ljubavi i međusobne spremnosti za skladno zajedništvo isključuje brak kao instituciju ego­izam u dvoje. Od bračnih se drugova traži spremnost da iziđu iz svog užeg bračnog zajedništva i da budu spremni i otvoreni i za druge, oso­bito za rađanje i odgoj djece. Roditeljstvo u užem smislu riječi, uklju­čujući i zadaću svjesno-odgovornog roditeljskog odgoja, uključuje u sebi veliku vrednotu, što nam govori da djeca ne smiju biti gledana samo kao predmet oslobođenja instinktivnih želja roditelja, nego oni imaju svoje naravne zahtjeve, jer su osobe na koje treba paziti, što logički i naravno slijedi da se od roditelja zahtijeva spremnost na žrtvu i samoodricanje.

Ljubav prema djetetu zahtijeva da mu se posveti, po mogućnosti, naj­veća pažnja u njegovu razvitku i osobnom sazrijevanju. Stoga postoji, također, razložnost za što je moguće veći broj djece, budući da je samo jedno dijete vrlo izolirano i da nema dovoljne uvjete za razvitak soci­jalnih odnosa.

Ali u svakom slučaju nije islamski ideal u što većem broju djece, već odgoju, usmjeravanju i brizi one koja budu rođena. Dakle, ne ide se za nekim velikobrojnim potomstvom, nego se ide za odgovornim roditeljstvom. Ovdje glavnu odgovornost snosi država i društvo, jer oni trebaju stva­rati takve ekonomske i društvene uvjete da bude omogućen optimalno mogući broj djece u porodicaima.

Uvijek spremna žrtva za ljubav koju roditelji trebaju imati prema svojoj djeci istovjetna je zahtjevu da dijete pokazuje svoju pažnju i ljubav kao i poslušnost prema roditeljima. Poslušnost u kur’anskom određenju nije ropsko podvrgavanje i ucjena pojedine osobe, nego posebni oblik ljubavi i povjerenja prema bližnjemu. Takva poslušnost djece je­dino je tamo ostvarljiva, gdje roditelji shvaćaju svoj autoritet kao emanet, s kojim mladim ljudima u razvitku omogućuju korak po korak da samostalno na sebe preuzimaju odgovornost.

Razumijevanje autoriteta i poslušnosti u smislu EMANETA služi također osmiš­ljenom životu porodicai, više kao ideologija radikalne emancipacije djeteta, kao shvaćanje autoriteta koji može katkada biti kao ugnjetavanje ili pak kao nužno zlo.

Ako se značenje majčinske ljubavi i roditeljske brige, osobito kod malog djeteta, dovoljno i pozitivno odražava na njegovu dušu, to može u velikoj mjeri utjecati na sigurnost i toplinu porodične atmosfere. Odgoj djeteta i briga oko njega ne bi se smjeli olahko prebaciti na neku drugu instituciju. Naravno, tu se radi o razboritosti koja ne smije nikada izgubiti iz vida ne samo vrednote koje dijete gubi nego i zajedništvo porodice i okoliša, što se također često negativno očituje ako majka radi izvan kuće. Uvijek je u takvoj situaciji u pitanju kvalitet odgoja i izobrazba djeteta, jer često može doći do jače izolacije poje­dinog djeteta, za što bi ipak netko morao snositi moralnu odgovornost.

Porodica mora biti mjesto sigurnosti i povjerenja, mjesto gdje se njeguje ljudsko dostojanstvo i gdje se može moderni čovjek sačuvati od svih mogućih prohtijeva modernog potrošačkog društva, što opet ni u kojem slučaju ne smije značiti da se porodica mora izolirati i začahuriti u sebe. Ona mora biti u određenoj mjeri otvorena za daljnje rodbinske i pri­jateljske susrete i za sve one kojima je pomoć potrebna i koji se nalaze u bilo kakvoj nevolji. Ideal jedne, za ljude otvorene i islamske ljubavi jest putokaz za sretno uređenje porodičnog života.

Da bi neka porodica mogla reći da je uistinu islamska i muslimanska, ona mora svoje životno zajedništvo oblikovati po uzoru na porodični život Muhammeda, s.a. Ali to zahtijeva življenu ljubav duha kroz različite svakidašnje sfere života, kao što je to Poslanik, s.a., u svojoj svakidašnjici očitovao. Kroz ovo se pobliže određuje također i uloga bračnih partnera, roditelja i djece na jedan specifičan način.

Islamsko oblikovanje porodičnog života zahtijeva u svakom slučaju da se porodica shvati i razumije kao džemat u malom, jer ona ne živi samo iz svojih osobnih aktiviteta, nego je odlučujuće za njezin rast i uzrast slušanje i življenje po Sunnetu i njezino nasljedovanje Poslanika i ashaba u zajedništvu cijeloga islamskog Ummeta.

Stoga muslimanska porodica sudjeluje za sofrom mira, ustrajavanja i brižnosti, njeguje svakidašnju povezanost s Bogom kroz prakticiranje vjere i ispoljavanje svih njezinih obilježja.

Islamski se život ne može programirati. On se ne može garantirati samo kroz puke institucionalne odredbe. On zahtijeva svoj temelj u življenoj vjeri svakidašnjice, što mora biti prožeto nesebičnom islamskom lju­bavlju. Ako se o tome ne bude vodilo računa, takav nepravilanodnos će proizvesti negativnu suprotnost i pretvoriti se u tešku kaznu u vječnosit, kao što se ističe u Kur’anu:

Vi koji vjerujete! Među ženama vašim i djecom vašom pouzdano imate neprijatelja pa ih se pričuvajte… (Et-Tegabun, 14)

Mr. Muharem Omerdić