Svako od nas raspolaže kapacitetom da stvari razumije i shvati. Rekoše davno „pametnom je dovoljno išaret“. A da li se insan pametnim rodi, da li mu mudrost u genetskoj sehari od roditelja poklonjena bude, ili ga vrijeme oblikuje i oštri da bolje razumije i jasnije vidi? To nisu znanstvenici uspjeli riješiti, iako se godinama dilemom „nature vs. nurture“ bave. Možda su u shvatanju i razumjevanju dosega ljudske percepcije, zenemarili ili potpuno zaboravili komponentu želje i spremnosti na učenje, koja je podloga svakom razumjevanju i sagledavanju života?

Kur’anska skica Jusufovog puta uvijek iznova nadahnjuje i njeno razumjevanje varira nekako sa godinama. Bit će da je bitno sa koliko godina ili iskustva, ili otvorenog srca i razuma čitamo i razmišljamo?

Gospodar u Knjizi dizajnirao, po nama nelogičan slijed da nam lekcija bude. Tako onda kada ona braća svoga brata u bunar baciše, misleći da su se „belaja“ riješili, oni i ne znadoše da svoj belaj bolesnog i ljubomornog srca u sebi nose. A zar ima većeg belaja od bolesnog srca?

Iz Jusufovog puta mi učimo i spoznajemo kako se braća gube, pretvaraju, lažu i spletke bratu i babi prave. Pitam se, onako interno, da li su se braća pitala šta su to uradili? Je li im brat u bunaru preživio, kako će pred Boga stati ili kako život dalje živjeti? Na kojoj temperaturi proradi savjest i kad se pale senzori za grijeh i nepravdu? Šta je to uopšte savjest i kada proradi?

Znanost kaže da se savjest veže za faze moralnog sazrijevanja. Tri su faze tog razvoja po Kohlbergu, i nižu se kroz život. U prvoj fazi smo nadahnuti dječijom poslušnosti zbog kazne, zatim preko učenja i vlastitog korigiranja prelazimo do faze univerzalnih moralnih načela. Logično bi bilo da ljudi prolaze kroz svoje faze sa godinama i da zreli i moralni ljudi u sebi nose savjest koja se odmah pali i čiji su senzori izoštreni. Logično bi bilo, ali ima nas koji na prvoj ili drugoj fazi „zaglavimo“ i nikada moralno ne sazrijemo.

Zna babo Jusufov da kod braće nema savjesti pa pita :“Kako će ga vuk pojesti a vas ovoliko?“ Sam sebi nalazi odgovor za lažnu krv na košulji: „U vašim dušama je zla misao a ja se neću jadati; tražim pomoć od Allaha.“ Babo se oslonio na svog Gospodara, a tuga mu očinji vid uzela. Baš kao što i lijepi Jusuf u bjegu od spletki sam izabra tamnicu. Iako je možda mogao sačekati da vidi šta će dalje biti? Jusufovi senzori na vrijeme opasnost prepoznali, sam odlučio da se u tamnicu sakrije, kod svog Gospodara utočište tražio.

Jusuf izabrao tamnicu iako je poderana košulja dokazala njegovu nevinost. A „žene iz grada“ počele „govorkati“, kakva je ko biva Zulejha. Upravo su te „dame“ same sebi ruke izrezale buljeći u onoga koga melekom prozvaše. Šta li je Zulejha htjela da dokaže i pokaže ženama? Možda je samo htjela da one što ogovaraju same svoje ruke posjeku, jer što bi im noževe dala? I jesu li te iste žene na sedždu pale, onda kad je Zulejha zavapila da je njena savjest proradila i da se zbog nagona strasti pokajala? Bilo bi logično da su je i sedždom slijedile.

Ostade Jusuf u tamnici svojoj sve dok ga „prijatelj“ kod „zbrkanih snova“ o sedam mršavih i debelih klasova i krava, vladaru spomenuo nije. I kad vladar sazna šta sve Jusuf zna on mu poziciju privrednog stratega dade. Koja je tu logika da zatvorenik ministrom postane? Kakvu li je on predizbornu kampanju koristio? Jesu li bili dovoljni glasovi onih gospođa što su nekada davno Zulejhu ogovarale? Jusuf postade ministar a Zulejha do nove moralne faze kroz korekciju svijih postupaka stiže. Gospodar slaže događaje da bismo se uvjerili da ni jedno stanje ni bivanje, ni bol nit radost ne traju vječno.

Došla su braća kod onog što je bunar preživio. Nisu ga prepoznali, a i kako bi kad su svjetlost još od djetinjstva ugasiti htjeli, a do svoje savjesti nikada eskurziju nisu napravili? A Jusuf, čija savjest je čista kao kap vode izvorske i ljude i njihova lica prepoznaje i čita. Prepoznao je braću koja braćom bila nisu. Te ih mudro pozva da i onog brata što ga babo čuva dovedu. Jusuf nastupa mudro. Milostivi nam u Knjizi obećava da On daje mudrost kome hoće, a kome On mudrost dadne velikim je blagom darovan.

A kad su braća dozvolu tražila da svog brata u Misir kod ministra povedu, znao je babo da im ne može vjerovati, ali se kao i uvijek na Milostivog oslanja, i savjetuje ih da na jednu kapiju ne ulaze. Da li im je ulazak na više kapija, kao pogled iz više perspektiva, garancija da će jači biti? Bez obzira na strategiju, mudri babo upozorava da se ničim ne može spriječiti ono što je Gospodar planirao.

Ministar Jusuf bratu dragom čašu podmetnu da ga zarobe. I otkriva mu svoj identitet. A šta braća kažu, ne znajući sa kim pričaju i da meleki svaku riječ pišu? Oni izlijevaju otrove iz svojih bolesnih srca. Oni vele, „nije ni čudo što je ukrao i brat mu je bio lopov“. A taj za koga vele da je lopov, pred njima kao ministar stoji i na njihove strijele ni riječ ne potroši. Ministar Jusuf im poslovno kaže da bez brata kući moraju ići. Onda jedan od njih, da li godinama ili moralno zreliji, reče: “Ja odavde bez brata ne smijem“.

Jusuf i Benjamin su imali deset braće. I prije bunara jedan je brat progovorio i upozorio da Jusufa ubiti ne trebaju, i sada je samo jedan od deset progovorio, jer savjest ima. Matematika jasna, možda primjenjiva i na današnjicu i slikovata za statistiku. Od deset braće jedan ima „malo savjesti“. 10% je onih čiji senzori prorade i svječice se popale, a drugih 90% čekaju šta će dalje biti.

Gospodar nam Kur‘anskim kazivanjima znakove Svoje spušta, poziva nas da razmišljamo i pouku uzimamo. Svakim dahom mi se između ljubomore, bunara, spletki, tamnice, bola, tuge, nadhanuća, visokih položaja, ugleda, potvore i istine krećemo. Ono što padom vidimo po Njegovim mjerilima uzdignuće bude a ono što pobjedom smatramo u kontekstu Njegovog suđenja poraz i gubitak postane. Svaka tuga i bol sa Njegovim imenom na usnama u slast iščekivanja nagrade se pretvore, jer veliko je i kod Njega posebno među 10% savjesnih biti. A biti počašćen i put Jusufov slijediti?! Kakva li je to lahkoća i milina onome ko ostvaranje svoga sna strpljivo i čisto čeka znajući da Pravedni pravedno sudi?