Amra Hodžić: Turbulencija 2020

Prošla nam je eto 2020 i svega nam donijela i odnijela. Odlaze voljeni na put bez povratka, fatihe im šaljemo i uzdahe žaljenja pakujemo. Izdaju nas oni u koje smo se zakleti mogli. Maske popadale iako smo ih svi stavili.

Ušli su nam nepozvani gosti u naše domove. Odjednom imamo u svojim sobama kancelarije, škole, sastanke i rastanke. Šta bi sa našim privatnim sferama? Gdje nestade onaj ufurani koncept o “work-life-balance”? I šta smo to ove 2020-te balansirali?

Veli mi jedan student da ovaj online-semestar sluša “Ekonmosku etiku”. (Nadam se da sam frazu dobro prebacila na bosnaski?)

“Pa zar u ekonomiji postoji etika?” namjerno provociram. “Postoji, baš onoliko koliko u svim drugim oblastima, na papiru i u teoriji”, mudro mi reče.

Etika u politici, u medicini, u vjeri, u džematskom saffu, na radnom mjestu, u komšiluku pa i u porodici? Sve same etike na papiru ili u teoriji?

Gdje je bila i nestala etika u ovoj 2020-toj? Izgleda da je i iz teorije isparila ta ideja. I ove 2020-te neki su bankrotirali, drugi se mentalno izgubili a treči loveći u mutnom dobro profitirali. Poznata nam ova podjela na tri grupe. Podjela koja se redovno dešava u društvu, u toku i nakon svake turbulencije.

Turbulencija prilikom avionskog leta, je “bezopasna” pojava koja je posljedica nestabilnog strujanja vazduha i rezultira osećajem propadanja ili snažnim tresenjem aviona. Mali virovi u oblacima nastaju djelovanjem tri faktora: temperature, kada se topliji vazduh izdiže iznad hladnijeg, mehaničkih, kada uzvišenje kao što je planina ili visoka građevina poremeti prirodan tok vazdušnih struja i takozvani „vazdušni džepovi“, koji se stvaraju na sudarima vazdušnih masa različitog pritiska.

Jednom sam u prekookeanskom letu doživjela vrlo jaku trubulenciju. Usljed tresenja su se otvorile kutije za prtljag i koferi su letili po zraku, vrisak, plač, povraćanje, prizivanje, panika. Par minuta koje su trajale vječnost, čini mi se. Prestravljena lica putnika, meni bliskih i onih nepoznatih. Molitve, strah i drhtaj u očima i na licima.

Trajalo je dugo ili kratko, nije ni bitno. Promjenilo je izraze lica, promjenilo planove, želje i snove. A onda kada je stalo, zagrlili smo jače nego ikada voljene osobe, odahnuli dublje nego ikada i zahvalu Gospodaru izrekli iskrenije nego ikada. Kada smo dotakli zemlju, postepeno je iz tijela nestajao i hladio se grč. Svakim novim momentom sve se više brisao iz sjećanja doživljaj turbulecije, a svakodnevnica se vračala na naše “to-do liste”.

2020-ta jedna duga turbulencija. U njoj se ljudi gube i nestaju. Neki se panično bore i otimaju da budu u grupi onih koji su prifitirali, drugi pak doživljavaju teške gubitke onoga što se može a i onoga što se ne može kupiti. A ima podosta onih koji se mentalno gube dok gledaju i pokušavaju razumjeti šta se dešava?

U ovoj trenutnoj turbulenciji legitmno je postalo da se muhuri udaraju na prevaru, I da se legitmno ovjeravaju nelegitimnosti. Cijelu haman godinu glasaju ljudi i „kradu“ se glasovi. A glas je čovjek. Ukrasti glas znači ukrasti čovjeka. A ukrademo manipulisanjem, lobiranjem, sakrivanjem, prevarom i lažima. Danas su ljudi postali plastelin. Onaj  šareni plastelin koji se pod toplim i lažnim riječima razmekša i oblikuje. Pa imamo figure od plastelina koje će stajati danas u jednoj izložbi a sutra opet mogu zamjeniti avliju. To su oni mehki umovi koji dobrodušno vjeruju i koji se iskreno nadaju, koji se sakrivaju iza tuđih mišljenja, iako je osnova zrelosti imati originalni  stav i mišljenje. Sve osim orginalnosti je bljutava kopija koja vremenom ispari. A u 2020-toj je i etika isparila iako je originalan i racionalan koncept.

Zar nije turbulencija 2020-te dovoljan razlog da uključimo sve senzore, pokrenemo sve kapacitete i pohranimo u moždane vijuge ko i šta radi i kako se ponaša u doba panike? Zar nije konačno ovo momenat koji treba biti naše buđenje, da konačno steknemo intelektualnu i moralnu zrelost i da vratimo etiku u svoje živote i sredine?

Bezbroj je kapaciteta koje u sebi nosimo. Nauka kaže da insani mogu i znaju ako žele, kritički, objektivno, subjekivno, hipotetički, intuitivno, induktivno, deduktivno, vizuelno, verbalno, logično, realistično, abstraktno itd. misliti i razmišljati.

Na nama je da izaberemo hoćemo li i koliko dozvoliti da nam neko vrijeđa inteligenciju, gura nas u stado, stavlja nas u belzličnu masu, prodaje nam maglu i potura prazne balone pod nekakve ideale. Zašto da sebi dozvolimo da drugi naše figure pomjeraju? Da zbog beskičmenih pijuna sačuvamo konja a izgubimo kraljicu. Zar da budemo plastelin čiji položaj i oblik i formu kreativni manipulatori definišu?

Ako pustimo mozak na pašu, logično je da će nam se desiti „da nas iz iste rupe zmija ponovo ujede“. A Poslanik a.s. nas je pozvao da to nikad sebi ne dozvolimo. Zar da zaboravimo ujede i rane, ko se sa čim identificira, ko iza čije ideje i zastave stoji, ko gađa hinjski iza leđa, ko grli lažno i prevarantski? Zar da zaboravimo, koga nije bilo kad nam je trebalo i ko nam je ruku dodao i od ujeda zaklonio?

Pedagogija kaže da i djetetu treba objasniti postupke i odluke. A psihologija kaže da zdrav razum samo zatvorene priče može preraditi. Emocije smetaju zatvaranju priča. Jer emocije su kao telefon koji neprestano zvoni. I na njihov poziv se treba javiti, inače taj zvuk zvona će praviti haos u glavi i tinutus u ušima.

Zato je turbulencija 2020-te, kada je nebo nemirno i nepredvidivo, prilika za učenje, preslaganje, redefinisanje, sazrijevanje. Prilika da, ako Bog da, kad se razvedri i ponovo nogom zemlju dodirnemo trezvenije hodamo, bisere od bižuterije razlikujemo, laž od istine razdvojimo. A ako sljedeće godine, ne budemo moralno jači i intelektualno hrabriji i zreliji, onda smo i ovu lekciju prespavali a mozak je na paši odmarao, i neka nam je Milostivi na pomoći kakav ćemo poredak i sistem vrijednosti oko sebe graditi i pokoljenjima iza sebe ostaviti.

Copyright © 2020. Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj - Džemat Wiesbaden