Nekako početkom ove godine zove me jedan od naših imama sa sjevernog dijela Njemačke i obavještava me da jedna grupa svećenika (Protestantska crkva) planira u maju mjesecu posjetiti Bosnu i Hercegovinu. Obradovan takvom idejom rekoh da se imamo vremena organizirati jer do maja ima najmanje tri mjeseca. Ne, ne, reče mi on, ne misle oni ove godine ići u Bosnu, nego to planiraju za iduću, 2021. godinu! Naizgled obično putovanje, nije studijsko ili neko drugo, ali pripreme su opsežne i planiranje je neophodno. Naravno, odmah me to podstakne na razmišljanje o nama i našim svakodnevnim halovima. Jer, nije se jednom desilo (često se dešava) da me naši ljudi zovu i pitaju u srijedu ili četrvrtak da li se može organizirati neki skup, predavanje, susret i tome slično, u Njemačkoj u određenom gradu, u petak ili subotu? Onda se čovjek uhvati za glavu i nađe se u neugodnoj situaciji. Inače, Njemačka je zemlja poznata po izrazu termin, jer ćete rijetko gdje naći da piše da može i ohne Termin – bez termina. Ponekad mi se učini da je sva ova njihova pedanterija pretjerana, da ti termini odugovlače procese, da bi moglo i trebalo brže, ali jednostavno drukčije ne može. Jeste da možda izgleda sporo, ali završetak je siguran, uspjeh je zagarantovan.

Kultura na prvom mjestu

“Allah voli kada neko od vas radi neki posao da ga dovede do perfekcije”, kazuje nam jedan hadis Allahovog Poslanika, a.s. Hadis bilježe Taberanija (od hazreti Aiše) i Ebu Ja’la u svojim zbirkama. Čudno je, zaista, da se gotovo svakodnevno možemo uvjeriti kako važnim poslovima i pitanjima prilazimo nepripremljeni, kako brzopleto i ishitreno donosimo zaključke, a još je čudnije kako često imamo utisak da se ne dogovaramo, nego da jedni drugima pokušavamo nametnuti ono što smo sebi utuvili u glavu. Naravno, ovdje govorimo o zajedničkim poslovima, onima oko kojih treba postići saglasnost u načinu njhove realizacije. Razgovaram s jednim prijateljem o raznim temama i dođosmo, neizostavno, do ovakvih pitanja. Veli mi da je jedan bosanski šejh, da mu Allah podari lijepi džennet, kazao svojim muridima da ljude trebaju prvo podučavati kulturi, a tek poslije namazu i ostalim ibadetima. Sufije to nazivaju edebom, općim odgojem, ponašanjem, poštovanjem prema svakom Božijem stvorenju. Ali, mi smo, veli mi on, nekulturne ljude poslali Bogu! Pa, ni Bogu ne trebaju, takvi, ni On ih neće, zaključi on. Iako mi je, na prvi pogled, ova njegova konstatacija zvučala čudno ili grubo, još uvijek o njoj razmišljam. Upravo taj edeb, odgoj ili opća kultura nama nalažu da poštujemo jedni druge, u pravom smislu te riječi.

Pogubnost improvizacije

Improvizacija ili odgađanje rješavanja problema do posljednjeg trenutka, oslanjajući se na navodnu inteligenciju ili snalažljivost, jedna je od osnovnih karakteristika Arapa, piše Al-Fasi u svojoj Autokritici. U svom poznatom djelu Autokritika, Allal al-Fasi (u. 1974) piše o Marokancima i muslimanima svoga vremena iznoseći negativne pojave u njihovoj društvenoj zbilji. Jedna od njih je i Irtidžal al-tafkir – brzopletost (improvizacija) u iznošenju mišljenja. Veli on da su neki (a potcrtava da su to posigurno orijentalisti) proturili tezu da su muslimani Bogom dani inteligentni i pametni i da im kao takvim i ne treba puno vremena da savladaju misaone prepreke. Biće da se zbog toga i ne trude puno sve dobro analizirati i prostudirati, jer se uvijek nekako snađu. Međutim, raditi polahko, ali sigurno zahtijeva strpljenje, planiranje, dogovaranje i realizaciju. Prvo se dogovori termin, pa se onda na papir stavi o čemu će se razgovarati, pa se dogovoreno zabilježi i sve tako dok se ne dođe do konačnog rješenja. Tako rade Nijemci, čija poslovica i kaže: Langsam aber sicher – polahko, ali sigurno.

Polahko, ali sigurno

Sjećam se, nije tako davno bilo, još dok sam bio dijete i bezbrižno trčkarao po brdovitim Vukotićima, volio sam slušati šta stariji govore. Jedan od mojih amidža (ali ne onaj koji me je, po rahmetli babinom vasijetu, kao jetima zbrinuo i hranio) imao je običaj govoriti malo drukčije od ostalih, pa smo ga mi mlađi voljeli slušati. Amidža Šaban bi počesto znao sav komšiluk nasmijati, jer bi ga često viđali kako na sećiji, kad se dobro razdani, oko dvet, deset sati, a sećija i on se vide kroz prozor koji gleda na stazu ispred stare bosanske kuće, klanja sabah namaz. Amidža dragi, govorili bi mu, ne mere se klanjat sabah u devet sati, a on bi njima, rahmet mu duši plemenitoj: more, more, svoj vi poso! Amidža je imao šestero djece, a Ajkuna se posebno izdvajala i na nju je posebno pazio. Kako nije bila mentalno uravnotežena, nije se udavala. Kad bi od nje bilo zatraženo da šta uradi, ona bi se, onako u ljutnji, žestoko prihvatila posla, tako da je frcalo na sve strane. A, amidža bi na to: Ajko dušo, polahko, biće brzo.

Izvor: Preporod, 15. Jun 2020.