Amra Hodžić: Serdžada

Pretrpano je ovo vrijeme i pregusti su mušebci na prozorima kroz koje nam pogled proći pokušava. Mnogo nejasnih znakova, bez smjernica, bez bedema koji na mjesto ili vrijeme uputiti mogu. Poneki biser u mulju kamenja i blata, a do bisera put pronaći ne znamo. Ili smo u sebi egom progutali sposobnost da istinu od laži, i original od kopije razaznamo? Ili nam je ta mogućnost nestala usljed nastojanja da se drugima svidimo, da nam njihov aplauz i “lajk” ego zalije i da nam pohvala iz tuđih usta pluća raširi i srce razgali?

Ruke nam pune mulja i blata a bisere niti tražimo niti im težimo. Dovoljno nam lažno kamenje kao nakit nositi, i vjerujemo da lažni sjaj isti originalnom je. Prodat ćemo stotine svojih izgovorenih harfova i otklanjanih rekjata za trenutke lažnog sjaja i uživati u riječima koje nas na pozornicu i u centar pažnje izdižu.

U vremenu lažnog sjaja, halvet je bijeg i izlaz, rješenje i sredstvo onome ko sebe ne želi izgubiti. “Halvet je osamljivanje, odvojenost, susreti skrivenosti stvorenja sa Hakkom.” (Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza; F. Hadžibajrić)

Halvet je socijalna distanca koja donosi mir, sjećanje na Njega, razgovor sa Iskonom o Istini koja sjajem ispravnim blista. U halvetu se istinski ozdravi i rahat prodiše, a misli se slože kao najljepša slika koju oko i srce ugledati mogu. Samoća je to koja toči nektar rahatluka u duši i intenzivira slast robovanja Njemu.

Kroz prozor gledam kako se vitka silueta pomjera dok zatvara kapije stvarnosti i dolazi sama sebi. Spustit će lice na serdžadu da osjeti tvrdo tlo i da se tragovi zemlje na čelu odslikaju. Spustit će i svoje srce da osjeti poniznost i da joj se nebitnost svega osim Njega kroz vene provuče. Ponizno će nestati sa Dunjaluka da zikrom i dovom sve osim ljubavi iz srca očisti. Da nema ništa u mislima niti u dijelima osim zahvalnosti Njemu na svakom danu i dahu.

Dovit će za inspiraciju i snagu da joj sedžda bude čista, da suza bude providna, da namaz ostavi trag, i da se sa svakog selama kao sa miradža čistom i ljepšom u stvarnost vrati. Da joj ruke blato ne biraju, da joj se kamenje biserima ne predstavi. Da joj njena serdžada providna i čista kao voda postane.

Da se na njoj isplaču sve suze, i da se u nju utope sve brige. Da serdžada u sebe upije uzdahe, uvrede, nepravde i bol. Da sa njene serdžade voda čista izvire i to ona voda iznad koje Njegovo Prijstolje je. Da se umiva ljepotom čiste vode iako neki misle da gubitnik je. Da se njena pobjeda u borbi sa sobom iz suza pokajanja isplakanih na serdžadi ka Njemu izdigne. Za sve izgubljene godine, dane, sate i dahove, kajanje i žal izgovorit će.

Gledam i čudim se kako ona sebi u halvetu ljepotu iscrtava, topeći se u Tewhidu koji joj srcem kuca.

Gledam je kroz prozor nagizdan gustim mušebcima, i pitam se kakva li je moja serdžada? Kakve tajne ona u sebi nosi? Koliko li je blata isprljalo moje ruke, koliko lažnog kamenja kao biser srcu primakoh, koliko pogrešnih suza i dahova bez Njega potroših?

Gledam i pitam se zašto od halveta bježimo kad osama blagodat je koja Njemu vodi? Znamo li mi osjetiti sreću jer imamo Njega kao Gospodara? Želimo li uzeti pouku iz zbivanja i halova? Nastojimo li svoja srca, misli, postupke i serdžade očisiti? Da bar na tren budemo kao voda koja sliči onoj na kojoj Njegovo Prijestolje plovi.

Copyright © 2020-2025 Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj - Džemat Wiesbaden. Developed by Visualis.